Trend otvaranja podataka: Projekti uspostavljanja nacionalnih arhiva za pohranu istraživačkih podataka društvenih nauka

Iako se rezultati društvenih istraživanja prvenstveno koriste da bi se neka naučna teorija potvrdila ili opovrgnula, oni jednako često služe kao osnova za donošenje rješenja za konkretne društvene probleme. Međutim, da bi ponudila efektivan i činjenično zasnovan odgovor na izazove s kojima se društvo suočava, istraživanja moraju biti visokoga kvaliteta, što, prije svega, podrazumijeva dobar uzorak ispitanika, zatim pravilno postavljen i proveden istraživački postupak, te adekvatnu analizu, interpretaciju rezultata i, konačno, tačnu inferenciju.

S tim u vezi, otvoreni podaci imaju široku upotrebnu vrijednost i mogu biti od koristi različitim akterima, a naročito istraživačkoj zajednici. Da bi se tačnost i pouzdanost istraživačkih nalaza mogla verificirati, istraživački proces treba biti transparentan, a podaci na osnovu kojih se donose odluke dostupni. Važnost otvorenosti i dostupnosti primarnih podataka ogleda se upravo u mogućnostima provjere, dopune i dodatne analize nalaza i donesenih zaključaka. Otvorenost podataka može potaknuti znanstvenu raspravu[i], što, u konačnici, putem novih istraživanja, može dovesti do korigiranja ranijih spoznaja. Pored toga, korištenje sekundarnih podataka je veoma ekonomično – štedi vrijeme potrebno za prikupljanje podataka, ali i isključuje ili smanjuje troškove primarnog istraživanja[ii].

Pored istraživačke zajednice, od otvorenih podataka mogu profitirati i različiti organi vlasti ukoliko odluke koje donose u svom radu temelje na empirijskim dokazima. Tako, na osnovu primarnih istraživačkih podataka, moguće je donositi na dokazima zasnovane politike koje reguliraju različite društvene oblasti.

Pored toga, novčana ulaganja u istraživanja od strane javnih državnih institucija predstavljaju „vrijednu imovinu građenu decenijama”[iii]. Dakle, otvoreni podaci imaju i značajnu ekonomsku vrijednost. Upravo iz ovih razloga nacionalna ministarstva evropskih zemalja i Evropske komisije sve su više zainteresirana za uspostavljanje infrastruktura za pohranu i permanentno čuvanje primarnih podataka prikupljenih u društvenim istraživanjima kako bi se oni maksimalno iskoristili[iv].

Postojeći arhivi podataka iz istraživanja društvenih nauka u Evropi i svijetu

Arhivi podataka prikupljenih kroz istraživanja počeli su se osnivati šezdesetih godina prošlog stoljeća u Evropi i SAD-u[v]. Na samom početku, inicijativa za ovakve projekte nije dolazila od vlada već od pojedinačnih istraživačkih organizacija, dok su, nerijetko, prvi osnivači arhiva bili akademski profesori i naučnici[vi]. No, kultura dijeljenja podataka nije bila razvijena zbog nemogućnosti lakog prijenosa velikog broja materijala između istraživača[vii]. Razvoj tehnologija za prijenos i objavljivanje podataka, najprije interneta, ali i uređaja za pohranu i čuvanje (flopi disk, CD, DVD, USB), doveo je do sistematičnijeg pristupa arhiviranju.

Tako, danas postoji više od pedeset online dostupnih arhiva podataka istraživanja društvenih nauka iz cijelog svijeta[viii]. Postojanje sistema, standarda arhiviranja, te politika u ovoj oblasti varira od države do države, te zavisi i od znanstvene discipline. Rezultati kroskulturalnog istraživanja na ovu temu pokazuju da je arhiviranje i dijeljenje istraživačkih podataka manje razvijeno u „nezapadnim”[ix] zemljama, te da su institucionalni i akademski repozitoriji podataka zastupljeniji u društvenim nego u humanističkim naukama[x].

Pored samostalnih istraživačkih organizacija ili pojedinaca, važnost uspostavljanja ovakvih arhiva danas sve više ističu i državne vlasti i međunarodna tijela, pa su tako nastale i prekogranične saradnje i uvezanost arhiva pojedinih država. Tako je, naprimjer, Evropska unija razvila vlastitu bazu otvorenih podataka, The European Union Open Data Portal, koja pruža pristup velikom broju institucionalnih, ali i naučnih podataka iz raznih oblasti zemalja Unije. Cilj portala je transparentnost, ali i ponovna upotreba primarnih podataka.

Najbolji primjer povezanosti ovih sistema iz različitih evropskih država je internacionalna Mreža arhiva podataka društvenih nauka – CESSDA (engl. Consortium of European Social Science Data Archives). CESSDA predstavlja krovnu organizaciju evropskih nacionalnih arhiva, a finansiraju je državna ministarstva zemalja članica[xi]. Slično tome, od 1970. godine djeluje i Internacionalna mreža servisa podataka – IFDO (engl. International Federation of Data Organizations for Social Science), čiji je glavni cilj unapređenje istraživanja društvenih nauka. Njene su članice, između ostalih, organizacije iz svih većih evropskih zemalja, ali i Australije, Indije, Japana, Novog Zelanda, SAD-a[xii]. IFDO je članica ISSC-a, Internacionalnog vijeća društvenih nauka (engl. International Social Science Council of UNESCO), čiji su napori usmjereni ka rješavanju globalnih problema kroz jačanje društvenih nauka. Dakle, u razvijenim zemljama i na međunarodnom planu se ulažu značajni napori i resursi u cilju postizanja kvaliteta društvenih istraživanja, te dostupnosti i dijeljenja istraživačkih podataka.

Nepostojanje arhiva podataka iz istraživanja društvenih nauka u zemljama zapadnog Balkana

Ipak, mnoge od država nemaju uspostavljene nacionalne arhive istraživačkih podataka, pa ti podaci ostaju nedostupni široj istraživačkoj zajednici i neiskorišteni u svom punom potencijalu. Takav je slučaj sa zemljama zapadnog Balkana, od kojih nijedna trenutno nije članica CESSDA-e. Shodno tome, u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji niti jedna institucija koja se bavi sistematiziranim prikupljanjem, pohranom i objavljivanjem podataka generiranih kroz empirijska istraživanja u društvenim naukama[xiii].

U proteklih nekoliko godina napori u oblasti istraživanja bili su usmjereni ka uspostavljanju   relevantnih indikatora statističkog istraživanja naučnotehnološkog razvoja BiH da bi se uopće moglo procijeniti sadašnje stanje i progres u ovoj oblasti[xiv], dok je planiranje i uspostavljanje repozitorija podataka još uvijek u drugom planu. U ciljevima spomenute Strategije u periodu od 2010. do 2015. nije precizno navedeno razvijanje ovakvog servisa za čuvanje podataka. Navodi se kako je planiran „razvoj istraživačke infrastrukture po međunarodnim standardima”, no, infrastruktura se u ovom slučaju odnosi na institute, laboratorijsku opremu i kadrove za provođenje istraživanja[xv]. Kao preporuke općih prioriteta, u Strategiji se navodi potreba za stvaranjem integriranog sistema upravljanja naučnim informacijama u Bosni i Hercegovini koji bi obuhvatio postojeće baze podataka  i omogućio njihovo svrsishodno i transparentno pretraživanje [xvi]. Također se preporučuje podsticanje saradnje, partnerstvo i aktivno učešće domaćih institucija u evropskim naučno-istraživačkim i istraživačko-razvojnim programima, kao i u međunarodnoj razmjeni znanja[xvii]. No, kada je u pitanju uspostavljanje konkretnih arhiva, u BiH se još uvijek nastoji osigurati pristup postojećim elektronskim naučnim bazama podataka i časopisa, te uspostaviti baza podataka naučnih radnika i institucija.

Unatoč nedostatku državnih resursa i podrške za provođenje istraživanja u društvenim naukama, samostalni istraživači ili istraživačke grupe ipak se bave naučnim radom, te u okviru toga prikupljaju podatke u različitim društvenim oblastima. Nepostojanje arhiva u kojem bi se ti podaci trajno sačuvali dovodi do gubitka vrijednog istraživačkog materijala koji bi se mogao ponovo koristiti. S obzirom na uštede koje nosi sekundarno istraživanje, postojanje dostupnih primarnih podataka postaje još važnije u zemljama koje nemaju sredstva da uvijek iznova finansiraju primarna istraživanja, što ovo pitanje čini posebno relevantnim za zemlje zapadnog Balkana.

Projekti arhiviranja podataka u zemljama zapadnog Balkana

Iako ne postoje politike i infrastruktura za arhiviranje istraživačkih podataka, pojedine istraživačke organizacije, uz pomoć stranih donatora, kroz različite projekte nastoje uspostaviti ovakve servise podataka na zapadnom Balkanu, te podići svijest o važnosti ovih sistema. Naprimjer, u periodu od 2012. do 2014. godine proveden je projekt SERSCIDA, koji je imao za cilj podržati stvaranje arhiva podataka iz područja društvenih nauka u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. U okviru projekta ispitani su potencijali institucija u navedenim zemljama za kreiranje i uspostavljanje jednog ovakvog arhiva. Rezultati su pokazali da u Bosni i Hercegovini postoji volja i istraživača, i nadležnih organa vlasti (Ministarstva civilnih poslova, Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade itd.), kao i ograničena količina sredstava za kreiranje i podršku rada ovakvog servisa podataka[xviii]. Nakon ovakvih, ohrabrujućih, rezultata, Švicarski centar za ekspertizu u društvenim naukama (FORS) provodi projekt SEEDS  (engl. South-Eastern European Data Services), koji ima četiri glavna cilja[xix]:

1.      Osposobiti partnerske ustanove u nekim zemljama zapadnog Balkana za preuzimanje uloge nacionalnih centara za istraživačke podatke koji će služiti svojim lokalnim istraživačkim zajednicama.

2.      Izgradnja i proširivanje kapaciteta za pohranu podataka, stjecanje znanja i iskustva, te tehnička infrastruktura.

3.      Promocija ideje dijeljenja podataka i sekundarne analize.

4.      Priprema novih centara za istraživačke podatke u zemljama jugoistočne Evrope za članstvo u Konzorciju evropskih arhiva podataka za društvene nauke (CESSDA).

Konkretno, zemlje partnerice projekta SEEDS bile su Albanija, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Hrvatska. U okviru ovog projekta vrši se i arhiviranje podataka prikupljenih u projektima Regionalnog programa za promociju istraživanja na zapadnom Balkanu (RRPP), koji je u proteklih 10 godina aktivno poticao, promovirao i finansirao socijalna istraživanja na ovom području, u čemu je učestvovala i Bosna i Hercegovina.

Podaci svih istraživanja obuhvaćenih projektom SEEDS će inicijalno biti pohranjeni u bazi FORS Švicarskog centra za ekspertizu u društvenim naukama, a nakon završetka prikupljanja bit će trajno sačuvani u SEEDS-ovoj bazi podataka. Na taj način, podaci će se nalaziti u sigurnom okruženju i biti na raspolaganju za sekundarne analize istraživačima iz Bosne i Hercegovine i regiona. Ovakvi projekti predstavljaju dobre prve korake za uključivanje Bosne i Hercegovine u međunarodna kretanja na području društvenih nauka.

Zaključak

Uspostavljanje arhiva istraživačkih podataka predstavlja međunarodni trend, te sve više zemalja osniva digitalne nacionalne arhive. Njihovo postojanje od velike je važnosti za replikaciju i provjeru postojećih istraživačkih nalaza, te razvijanje naučno-istraživačke djelatnosti. U nerazvijenim zemljama, u kojima se ne odvaja mnogo resursa za provođenje istraživanja, otvorenost primarnih podataka još više dobija na važnosti, jer omogućava provođenje novih istraživanja i dodatnih analiza bez mnogo ulaganja. Na koncu, „bolja nauka – u smislu transparentnosti, obnovljivosti, povećane učinkovitosti i, na kraju, veće koristi za društvo – ovisi o otvorenim podacima.”[xx]

Unatoč tome, u BiH još uvijek ne postoji arhiv koji se bavi pohranom i čuvanjem podataka, a planovi za njegovo uspostavljanje još uvijek su na marginama prioriteta. Iako se u planovima strateških dokumenata navodi izrada istraživačkih infrastruktura, nije navedeno da li to uključuje i nacionalni arhiv primarnih istraživačkih podataka.

Premda pokret otvorenih podataka u svijetu jača, u Bosni i Hercegovini u proteklim godinama nije urađeno mnogo kada su u pitanju napori državnih institucija. Ipak, kroz različite projekte, najčešće stranih donatora, nastoje se uspostaviti ovakvi servisi podataka i kod nas. Kako bi se pitanje arhiviranja i otvorenosti primarnih podataka sistematski riješilo, potrebno ga je, prije svega, postaviti na agendu nadležnih institucija, koje potom trebaju uložiti neophodne napore ka uspostavljanju potrebne infrastrukture, te ka donošenju politika kojima bi ova oblast bila regulirana na adekvatan način. Tek tada se može govoriti o povezivanju sa drugim internacionalnim arhivima na globalnom nivou, što može dovesti do saradnje u oblasti društvenih istraživanja, te uključenosti u internacionalne projekte sa zemljama Evropske unije, ali i svijeta.