Saša Madacki je tokom 2012. i 2013. godine bio dijelom SERSCIDA projekta, koji je imao za cilj ispitati potencijale i pružiti podršku stvaranju državnih/regionalnih arhiva istraživačkih podataka iz oblasti društvenih nauka u Bosni i Hercegovini (BiH). Stoga smo iskoristili priliku da sa gospodinom Madacki razgovaramo o izazovima i perspektivama otvaranja istraživačkih podataka i uspostavi digitalnih arhiva u BiH.
U okviru SERSCIDA projekta bavili ste se pitanjem otvorenih podataka i uspostavljanjem nacionalnog arhiva istraživačkih podataka u BiH. Recite nam, na početku, zašto su otvoreni podaci važni u istraživanjima u oblasti društvenih nauka? Šta, konkretno, akademska i istraživačka zajednica dobiva otvaranjem podataka?
Dosadašnja praksa pokazala je da prikupljeni primarni podaci tokom istraživačkog procesa imaju jednokratnu vrijednost, odnosno služe samo istraživaču koji ih je prikupio, obradio i objavio u studiji ili istraživačkom radu. To pokazuje i trend da podaci uglavnom ostaju pohranjeni na računaru pojedinca koji je vodio istraživanje i, osim arhivske, nemaju drugu funkciju. Međutim, tu ne mora biti kraj iskorištavanju podataka. Ispravno arhivirani podaci (zajedno sa metodologijom korištenom u radu, instrumentima, kao i kontekstom u kojem je istraživanje provedeno) mogu imati funkciju i nakon istraživanja – oni mogu biti podloga za pouzdanu verifikaciju rezultata od strane kolega (što je već ustaljena praksa u prirodnim i tehničkim naukama), omogućava se kreiranje novih istraživanja zasnovanih na postojećim podacima (second generation of researchers insight), novo iščitavanje starih podataka, kao i nova rekontekstualizirana tumačenja. Na ovaj način, kroz programe istraživanja, javna ulaganja dobivaju novu vrijednost. Odnosno, moguće je smanjivanje troškova istraživanja upućivanjem istraživača na već postojeće podatke ukoliko se istraživanje na istu ili sličnu temu provodi u kratkom periodu. Nadalje, arhivirani primarni podaci podstiču povećanu transparentnost i odgovornost, smanjuju troškove gomilanja istih zbirki podataka, povećavaju utjecaj i vidljivost istraživanja i, konačno, omogućuju istraživaču da, u saradnji s kolegama, propita validnost korištenih metoda, uzorka i sl.
Shodno tome, smatrate li da bi svaka zemlja trebala uspostaviti nacionalni arhiv istraživačkih podataka? Smatrate li da je takav trend, sa jedne strane, moguć, a, sa druge strane, potreban u manje razvijenim zemljama, odnosno manje razvijenim naučno-istraživačkim zajednicama kakva je naša?
Mišljenja sam da zbog ograničenih resursa, te zbog još uvijek ograničene produkcije empirijskih istraživanja u društvenim i humanističkim naukama u našoj zemlji postojanje nacionalnog arhiva može izazvati kontroverzu u smislu opravdanosti investicije, jer postojanje arhiva uključuje infrastrukturu (prostor, oprema) i kadrove koji bi bili u stanju apsorbirati podatke s terena i uključiti ih u zbirke. Ovdje pristup može biti dvojak. Prvi, akademski, može se fokusirati samo na akademsku produkciju primarnih podataka nastalih istraživanjima u okviru institucija afiliranih sektoru visokog obrazovanja i naučno-istraživačkim ustanovama i u tom bih slučaju pledirao za regionalni arhiv, koji bi omogućio saradnju istraživača zapadnog Balkana, kao i pristup podacima koji su od interesa za regiju. Drugi, meni veoma zanimljiv pristup jeste sistematski pristup retrospektivnom prikupljanju primarnih podataka nastalih istraživanjima organizacija civilnog društva u BiH. U proteklih 20 godina praktično nema organizacije civilnog društva koja nije provela bar jedno istraživanje. Ovdje ne bih ulazio u kvalitet projekata, ali ono što bi svakako bilo vrijedno jeste arheologija podataka – mnoge su organizacije prestale sa radom, a publikacije nastale u toku tog rada distribuirane su u malim tiražima i svakako nisu našle siguran put do biblioteka, arhiva ili statističkih institucija. Riječ je o izuzetno velikoj sivoj zoni nevidljivih istraživanja, koja bi svakako mogla dati priliku da se prouče procesi u poslijeratnom društvu. U tom bi slučaju nacionalni arhiv svakako imao smisla ako bi prikupljao podatke iz svih sektora (privreda, civilni sektor, javne institucije). Naravno, ovdje se otvara pitanje kvaliteta tih podataka, nerijetko prikupljenih bez korištenja validnih instrumenata, no, i uprkos tome, ova arheologija podataka mogla bi dati zanimljive uvide u razvoj našeg društva.
Otvoreni podaci predstavljaju internacionalni trend. Da li BiH ide ukorak sa ovim trendom? Ima li naznaka uspostavljanju ovakvog arhiva kod nas? Ako ne, zbog čega, tj. koji su osnovni razlozi tome?
Ovo pitanje mora se sagledati u kontekstu prioriteta kada je u pitanju razvoj naučno-istraživačke infrastrukture. Bosna i Hercegovina ima, još uvijek, izuzetno nisku stopu ulaganja u nauku, tako da u situaciji nedostatka osnovnih sredstava za rad, bazične opreme i popunjavanja dostatnog broja istraživača, pitanje arhiva podataka, sasvim očekivano, još uvijek je na začelju liste prioriteta. Naravno, stvar dodatno komplicira administrativni ustroj države i postojanje visoko fragmentiranog sistema visokog obrazovanja i nauke (entiteti, kantoni), te paralelizam institucija, što posljedično dovodi do nejednakog i particioniranog sistema finansiranja istraživanja i razvoja. Sjetimo se samo Bosanskohercegovačke akademske mreže (BIHARNET), koja je funkcionirala od 1998. i okončala svoj rad u decembru 2000. U ovim etno-administrativnim okolnostima teško je očekivati sistemski nacionalni pristup arhiviranju i konzervaciji primarnih podataka.
Kakvi su stavovi vlasti? Postoji li volja nadležnih ministarstava za uspostavljanje arhiva? Da li postoji razumijevanje (važnosti) ove problematike?
Razumijevanje i podrška svakako postoji i očitovala se kada je u pitanju Ministarstvo civilnih poslova BiH podrškom u pripremnoj fazi FP7 projekta SERSCIDA, kojem je u fokusu bilo uspostavljanje arhiva podataka. Također, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke bilo je stava da formiranje arhiva podataka ne bi bilo od koristi samo istraživačima nego i vladinim ustanovama, koje bi na taj način stjecale uvid u stanje istraživanja u oblasti društvenih i humanističkih nauka, tipove istraživanja koja se provode stvarajući na taj način vrlo koristan niz informacija koje bi poslužile vlastima kao alat za planiranje izdvajanja sredstava za istraživanja.
S obzirom na to da je Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu u okviru projekta SERSCIDA proveo istraživanje o percepciji i stavovima istraživačke zajednice po pitanju „otvaranja“ i dijeljenja podataka, da li je moguće konstatirati da postoji volja bosanskohercegovačkih istraživača da dijele svoje podatke? Kakva je generalna percepcija ovog nastojanja? Koje su osnovne bojazni istraživača u pogledu dijeljenja podataka?
Tokom 2012–2013. godine provedeno je istraživanje stavova istraživača (n = 139) o uspostavljanju arhiva podataka u društvenim naukama i zaista je ohrabrujuće djelovao stav da ukoliko bi bio uspostavljen arhiv, sa svim garantima sigurnosti i transparentnosti, njih 91% bi pohranilo svoje podatke u takav arhiv, dok 2% to ne bi učinilo, a 7% je iskazalo nesigurnost u takav potez.
Oko 95% ispitanika u anketi koji su odgovorili na pitanje o potrebi uspostavljanja arhiva smatra da bi se njihova produktivnost značajno (ili u većoj mjeri) poboljšala ako bi podaci prikupljeni tokom lokalnih ili internacionalnih istraživanja bili na raspolaganju.
Da li otvaranje i dijeljenje vlastitih podataka nosi neke pogodnosti za same primarne istraživače/autore? Sa druge strane, da li im ovakva praksa može, uvjetno rečeno, naštetiti u karijeri?
Koristi su svakako višestruke: od stvaranja partnerstava sa institucijama u inostranstvu koje bi koristile podatke iz BiH, povezivanja sa istraživačima van BiH koji imaju slična istraživačka interesovanja, te planiranja novih zajedničkih istraživanja, što bi posljedično vodilo internacionalizaciji naše nauke. Opasnosti za karijeru postoje – a to su uočavanje prakse falsificiranja podataka, uočavanje grešaka od strane kolega koji bi koristili podatke za novi uvid, krivotvorenje rezultata istraživanja i sl.
Smatrate li da bi uspostavljanje arhiva i otvaranje podataka doprinijelo smanjenju plagijarizma u radovima bosanskohercegovačkih istraživača/autora?
Ne. Jedno na drugo ne bi imalo utjecaja. Krivotvorenje rezultata istraživanja i prepisivanje tuđih spoznaja dva su veoma teška prestupa, ali, u svakom slučaju, vrlo odvojena, mada vođena istim motivom – olahko shvaćenim napredovanjem u struci.
Otvoreni podaci nose sa sobom i određene rizike u pogledu ličnih podataka učesnika u istraživanju. Koje se procedure i koraci mogu poduzeti u svrhu zaštite identiteta ispitanika?
Rizici uvijek postoje kada je u pitanju zaštita identiteta ispitanika, pogotovo u kvalitativnim istraživanjima, gdje nepropisno anonimiziran intervju može otkriti povezanost ličnih imena s toponimima, situacijama i sl., što, u konačnici, može dovesti do otkrivanja identiteta ili ispitanika ili osoba koje se spominju u intervjuu. Ovo su posebno osjetljiva pitanja u istraživanjima koja koriste usmene historije ili životne priče kao metod u kontekstu istraživanja tema vezanih za ratne zločine i sl.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Saša Madacki je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo. Dodatna usavršavanja obavio je u Vijeću Evrope (u oblasti dokumentaristike), na Roul Wallenberg Institutu i UNITAR-u. Bio je angažiran kao predavač na predmetu Akademsko pisanje na Fakultetu političkih nauka, pozvani predavač u oblasti dokumentaristike na Danskom institutu za ljudska prava, predavač u oblasti informacijske pismenosti u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Također, bio je voditelj kursa „Nauka, tehnologija i ljudska prava“ u okviru Human Rights School for Future Decision Makers u Dubrovniku (Balkan Human Rights Network). Objavio je više od 60 radova, uredio godišnjake Međunarodnih susreta bibliotekara u Sarajevu, te radio kao izvršni urednik godišnjaka Balkan Yearbook of Human Rights. Kao pozvani predavač, gostovao je na Univerzitetu u Sarajevu, Univerzitetu Crne Gore u Podgorici, Univerzitetu Union u Beogradu, Sveučilištu u Zagrebu, Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, Hrvatskom helsinškom odboru, Direktoratu za nauku Evropske komisije u Briselu i drugdje.