Nedavno sam imala tu sreću da u Sarajevu učestvujem na Međunarodnoj radionici za menadžere istraživačkih organizacija sa Zapadnog Balkana i iz EU koju je organizirao Centar za društvena istraživanja - Analitika, u saradnji sa Regionalnim programom za promociju istraživanja na Zapadnom Balkanu (RRPP) i Think-tank fondom (TTF) Fondacije otvoreno društvo.
Konferencija je održana u ozračju promjena i neizvjesnosti: dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini, imamo skup krhkih država sa ambicijama da se pridruže Evropskoj uniji, a u potpunosti su svjesne izazova pred kojima se nalazi sama EU dok pokušava ujednačiti sve neujednačenije društvene i ekonomske prilike usljed neprestanih finansijskih problema, rastućeg građanskog nezadovoljstva i desničarskog populizma, te sve većih pritisaka koje donosi imigrantska kriza.
Hodajući izrovanim, nestabilnim trotoarima pored izrešetanih socijalističkih stambenih zgrada, sada prekrivenih reklamama za automobile, i gledajući mnoštvo tinejdžera koji se sastaju da puše i druže se u vizuelno nezgrapnim, visokim, tržnim centrima, postaje jasno da postratnom projektu obnove još uvijek predstoji ogromna količina posla – i da je u proteklih nekoliko godina kapitalizam mnogo više doprinio napretku u BiH nego vlast.
Čini se da je situacija ista širom regije i u nekim dijelovima centralne i istočne Evrope, gdje predstavnici opisuju kako korupcija, nepotizam i propoganda još uvijek sprečavaju napredak ka transparentnosti, dugoročnom, strateškom donošenju javnih politika i razvoju snažnih institucija potrebnih za opstanak demokratije.
U Sarajevu smo se okupili kako bismo čuli pojedince i organizacije iz grupe lokalnih think tankova koji pokušavaju jednim novim valom istraživanja i izvrsnosti politika transformirati ovaj politički krajolik, pri čemu se susreću sa velikim izazovima. Konferencija je djelomično bila i grupna terapija za liječenje nakupljenih frustracija, a djelomično i konstruktivan dijalog kroz koji su podijeljena iskustva i najbolje prakse iz EU.
Lokalni učesnici govorili su o snažnom osjećaju odgovornosti i velikoj ambiciji koja ih pokreće da unaprijede način upravljanja u svojoj zemlji i u regiji – bilo kroz izradu ekonomskih analiza koje nedostaju procesu donošenja javnih politika, praćenje demokratske kredibilnosti izbora ili izgradnju mreža koje povezuju zemlju u slučajevima kada političari ne žele ili nisu u mogućnosti da to čine. A ipak, pored očiglednih problema oko pronalaženja sredstava i zatvorenih vrata vlasti, poteškoće im također stvara zapošljavanje i zadržavanje osoblja, dugoročno planiranje te iznalaženje načina da ostvare utjecaj.
Sa konferencije je poslana jasna poruka da se mora uraditi više sa manje resursa – nešto što su, na iznenađenje nekih lokalnih organizacija, općenito razumjeli svi učesnici. No, izazovi sa kojima se suočavaju think tankovi u povoju ili think tankovi u demokratijama u povoju se u nekim stvarima dosta razlikuju od izazova pred think tankovima u jednom stabilnijem okruženju za donošenje javnih politika. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Evropi konkurencija koja dolazi od postojećih i novih igrača, uključujući akademsku zajednicu, interesne grupe i zagovarače, stvara sve napučenije tržište ideja, što tjera think tankove da bolje definiraju vlastiti, jedinstveni, doprinos.
Drugi vanjski rizici, kao što su velike promjene u medijskom okruženju koje su se desile u posljednih deset godina, nesumnjivo će nastaviti rasti i u budućnosti, kako se tržište bude dalje fragmentiralo, smanjivalo i centraliziralo. Također je izgledno da će regulatorne prepreke, poput kontroverznog britanskog Zakona o lobiranju iz 2014. nastaviti da stvaraju operativnu neizvjesnost i za dobrotvorne organizacije i za think tankove pred naredne opće izbore, ukoliko se stvari bolje ne razjasne.
Održati tradiciju i standarde znanstvenog rada u ovakvom okruženju zahtijeva etos otpornosti, izdržljivosti, združen sa dozom agilnosti i spremnosti na prilagođavanje, zbog kojih će neki uspjeti prebroditi nevrijeme dok će drugi početi zaostajati.
Komunikatori u think tankovima (ili wonkcomms) moraju biti prvi koji će odgovoriti na ove promjene i koji će, kao što sam rekla na konferenciji, znati da ih iskoriste kao prilike. Ova promjena u odnosima moći između ključnih društvenih institucija zapravo može stvoriti nove, finansijski isplativije platforme za borbu i utjecaj na agende javnih politika koje su tradicionalno bile van dohvata mnogim grassroots organizacijama.
Imajući to na umu, zaista je bilo nevjerovatno vidjeti koliko organizacija trenutno radi bez ikakvog osoblja za komunikacije i bez ekspertize na tom polju. Podrazumijeva se da je kvalitetno istraživanje temelj think tankova, ali je teško postići željeni učinak i oblikovati politike izvana, ili čak osigurati internu finansijsku sigurnost, bez kapaciteta da se ono što je urađeno učinkovito promovira, objasni i podijeli.
Ove organizacije rade izvanredan posao bez obzira što im mnoge stvari ne idu u korist, ali je pred njima još uvijek dugačak put prije nego postanu sigurnije u svoju sposobnost da istinski i dugoročno unaprijede svoj politički kontekst. Kao globalna zajednica think tankova moramo se više potruditi da podijelimo svoja iskustva pronalaženja najboljih praksi unutrašnjeg upravljanja sa onima koji se bore sa tako velikim vanjskim izazovima.
Na taj način ćemo doprinijeti pretvaranju impresivne inventivnosti, energičnosti i osjećaja svrhovitosti, koji se mogao osjetiti na konferenciji, u nešto što će ovim organizacijama pomoći da postanu obavezni, duboko ukorijenjeni, faktor donošenja politika na Balkanu i šire.
[tekst je originalno objavljen na web-stranici demos.co.uk]